19. SEPTEMBAR - SUBOTA / 20:00
Teatar i produkcija "Balkan novi pokret"
Monodrama po istoimenom romanu Jovana D. Petrovića
Dramatizacija Milisav Milenković
Igra Vesna Stanković
Režija Ivana Bogićević Leko
„Lina, tvrđa od kamena“ je istinita priča o životu babe autora romana, Line, od perioda njenog devojaštva, preko zrelog doba do pozne starosti. Kroz Lininu životnu priču, punu neočekivanih, životom režiranih obrta i događaja koji se neprestano prepliću, pratimo ne samo njenu ličnu priču, no i presek istorijskih zbivanja kroz koje je ova žena tokom svg bogatog životnog puta prolazila: početak 20. veka, Prvi i Drugi svetski rat i poratni period.
Iako je Linina pripovest je takođe svojevrsna glorifikacija života i vitalne ljudske snage i energije koja čoveka održava i u najtežim iskušenjima, izdiže ga, čuva i određuje kao biće satkano od materije koja je tvrđa i od najtvrđeg kamena.
Kroz ovu monodramu, gledalac prati Linu kako se iz mlade i pune života i radosti devojke, transformiše najpre u zrelu mladu ženu, pa u ženu skrhanu životnim tragedijama, do snažne, sasvim zrele ličnosti koju patnje nisu slomile, već ojačale i donele stabilnost, snagu i veliku životnu mudrost. Predstava je stilizovana i rešena simbolima koji upravo veličaju iskonsku snagu života koja trijumfuje nad gubicima i nevoljama.
Uz veoma zanimljiv jezik, ovaj tekst nosi prave iskre zdrave narodske mudrosti koje likovi poput naše junakinje, Line, izgovaraju bez pretenzije da budu mudri. Zbog toga brojne rečenice koje su strukturalno zaključci Lininih priča, zvuče kao pravi filosofki aforizmi.
Od toga da niko na ovom svetu nema „tapiju na sreću“, pa do toga da je na ovom svetu kamen najtvrđi, a od kamena „tvrđi je samo čovek“.
17. SEPTEMBAR - ČETVRTAK / 20:00
Produkcija "Teatar malih stvari"
Igra Zijah Sokolović
Režija Zijah Sokolović
Teatar „Malih stvari“ Zijaha A. Sokolovića čiji je tematski sloj imenovao terminom „Međuigre 0 – 24“, jeste svojevrsna vivisekcija dana, onog njegovog sloja u koji čovek ne ulaže svoju svest tokom njegovog proživljavanja, ili, ga skriva od očiju drugih.
Mogli bismo njegov teatar identifikovati drugom formulacijom: to je „hronika dana“, ogledalo u kojem se ogledamo kao u kaleidoskopu i prepoznajemo se kao da se prvi put saoećamo sa sobom, vidimo se u onom sloju životnih ovještalosti kojima ispunjavamo taj dan, vidimo se kao u konkavnom ogledalu. I smejemo se.
Smejemo se svome trivijalnom opredmećenju, onom svome delu koji se odvija između krupnih stvari, za koje verujemo da su te krupne stvari pravo lice naših trajanja u vremenu, dok „međuigre“ prepuštamo vremenu da ga nosi sa sobom kao nepotreban talog, da bismo opet, sledećeg dana, činili to isto i tako u beskraj. Te trenutke zaustavlja Zijah A.
Sokolović u njihovom protoku, razvija ih u sekvence ili u motive, slaže ih u hronološki red, bez dramaturške parabole, održavajući ih u istoj ravni, ravni priče u koju su, nekad, smeštani trenuci onih stvari kojima su naši preci pridavali specifično važenje za naše trajanje.
Zijah Sokolović je otklonio taj sloj životnih važenja, spustio svoju stvaralačku sondu za sloj ili dva dublje u našu sadašnjost i tamo, zapravo pronalazio ona značenja u kojima se ogledalo ono istinski realno kroz čije se paučinaste niti provlačimo i – trajemo.
Teatar Zijaha A. Sokolovića spada u komični teatar. On se može ogledati i u Aristotelovoj šemu, da komedija govori o niskim stvarima. Pa ipak, postoji i izvesna razlikovna distinkcija: Aristotelove „niske stvari“ su one stvari koje stoje u opreci sa „visokim stvarima“, stvarima u kojima čovjek pokazuje svoju dostojnost u sušeljenju sa preprekama koje mora savladati da bi osmislio svoje trajanja. »Male stvari« Zijaha A.Sokolovića ne poseduju takav svoj korelitet, one su slobodne, vezane, vrlo često, za naš vegetativni životni sastav. I to je sfera pune čovekove slobode i, možda, komična kadenca i nastaje tamo gde se čovek suočava sa svojom apsolutnom slobodom, ničim nepatvorenom.
