Glumac i glumački pedagog Ivan Bekjarev veliki deo svojih pozorišnih poslova posvetio je Festivalu monodrame i pantomime, ponajpre kao glumac, a potom kao dugogodišnji selektor za monodramu i umetnički direktor.
Prvi put je kao glumac nastupio u festivalskom projektu „Odbrana Pere Todorovića“ gde je bio adaptator, reditelj i glumac, 1980. godine na VIII festivalu monodrame i pantomime. Predstava je bila zasnovana na memoarima novinara Pere Todorovića i donosila je sliku političkih prilika u Srbiji osamdesetih godina 19. veka, u vreme vladavine kralja Milana Obrenovića. Predstava je igrana mnogo puta, a snimljena je za Dramski program Televizije Beograd i prikazana iste godine.
Drugi put pojavio se kao glumac u predstavi „Šumski građanin“ načinjenoj prema pripoveci Mome Dimića. Saradnik na dramatizaciji piscu Dimiću bio je Ivan Bekjarev, a režiju je potpisao Aleksandar Đorđević. Uloga neprilagođenog čoveka Babija Pupuške donela je Ivanu Bekjarevu Zlatnu kolajnu publike na XI festivalu monodrame i pantomime 1983. godine.
Najzad, treći put kao glumac monodramista pojavio se u delu književnika Vidosava Stevanovića „Vuk drugi put među vukovcima“; saradnik-konsultant glumcu i reditelju Ivanu Bekjarevu bio je prof. dr Branivoj Đorđević. Predstava je izvedena na XV festivalu monodrame i pantomime 1988. godine.
Kao što je poznato, Festival monodrame i pantomime bio je ugašen u periodu od 1993. do 1996. godine; razloge tome prekidu valja tražiti u sveopštoj političkoj, društvenoj i ekonomskoj situaciji u Srbiji, kao i u činjenici da je Scena u Zemunu Narodnog pozorišta, gde se inače održavao Festival, dobila novog vlasnika, čime je uskraćen ne samo prostor za izvođenje programa, već i radni prostor potreban za nesmetan rad službi Festivala.
Grupa teatarskih entuzijasta pokrenula je 1996. godine inicijativu da se Festival obnovi. Toj grupi su pripadali Borislav Balać, Ivan Bekjarev, Ljiljana Blagojević, Ivica Klemenc i Radomir Putnik. Tadašnje političko rukovodstvo grada Zemuna prihvatilo je predlog za obnovu Festivala i imenovalo Ivana Bekjareva za selektora.
Ivan Bekjarev obavljao je funkciju selektora za monodramu kao i umetničkog direktora od 1996. do 2010. godine. To su godine punog uspona Festivala, njegove široke međunaredne afirmacije, a na umetničkom planu izoštravanjem kriterijuma, s jedne, i podrškom mladim glumcima da se oprobaju u teškoj scenskoj disciplini, s druge strane.
Kao umetnički direktor, Ivan Bekjarev dao je veliki doprinos odavanju javog priznanja istaknutim dramskim umetnicima povodom njihovih jubileja – Branki Veselinović, Radi Đuričin i Predragu Tasovcu. Samom Ivanu Bekjarevu Festival monodrame i pantomime priredio je svečanost povodom obeležavanja 40 godina umetničkog rada 2004. godine, ne samo prigodnim priznanjem, već i prilikom da kao laureat otovori XXIX festival monodrame i pantomime.
Dugogodišnji selektorski rad na odabiranju monodramskih predstava, kod Ivana Bekjareva bio je ne samo praktičan posao gledanja i ocenjivanja predstava, već ga je podstakao na teorijsko promišljanje raznovrsnih pitanja i dilema koje pred stvaraoca – glumca, postavlja igranje monodrame. Otuda je imao potrebu da razložno i analitički ispita sve činioce koji tvore, utiču ali i omogućavaju istraživački rad glumca na monodrami, pa je kao rezultat njegovog teorijskog promišljanja glume nastala mala studija „Esej o monodramisti“ koja je nagrađena na konkursu Kulturnog centra Požarevac u okviru obeležavanja dana Milivoja Živanovića 2008. godine i objavljena u zborniku posebnih radova posvećenih glumačkoj umetnosti.
Zahvaljujući velikoj radnoj energiji, čvrsto izgrađenim kriterijumima i jasno određenom fizionomijom Festivala, zemunska smotra monodramskih ostvarenja imala je u delatnosti Ivana Bekjareva veliki i značajan oslonac i ostvarila visoke umetničke domete. Može se sa sigurnošću zaključiti da je Ivan Bekjarev u određenom vremenskom periodu dao Festivalu monodrame i pantomime ogroman stvaralački doprinos i time obeležio njegov umetnički sadržaj.
Radomir Putnik
