Pređi na sadržaj

Nikada nije bilo ovoliko prijava za naš festival kao ove godine. Proteklih godina je bilo u proseku dvadeset do četrdeset prijavljenih predstava, a ove godine sedamdeset. Razmišljajući o tome, neminovno se pravi paralela između uvođenja obaveznih master studijskih programa i dodatih obaveza kreiranja monodrame među studentima glume. Ova novo-otkrivena renesansa za naš festival sve studente glume tera da, hteli oni to ili ne, budu gurnuti u najteži vid glumačkog izražavanja - monodramu.

Treba se podsetiti tok posebnog i snažnog osećaja prazne pozornice i vas na njoj. Tog burnog sveta i straha koji vas navodi da, potpuno sami, prođete kroz konfuziju osećanja i kroz borbu, i to strašnu borbu kako biste došli do gotove, kvalitetne i snažne predstave.

Na samom početku, a posle inicijalne ideje, počinjete da tražite tekst ili dramaturga koji će monodramu napisati, počinjete da tražite saradnike, na desetine ljudi koji su vam potrebni, da bi došli do predstave kojom ćete ispuniti svoju dušu i pokazati da je put kojim ste krenuli pravi. Ovo je put kojim su većina prijavljenih predstava prošli, barem monodrama mlađih učesnika.

U plejadi tih divnih talentovanih glumaca, treba pomenuti Anđelku Prpić koja doduše iza sebe ima proverene i dokazane saradnike kao što su Nebojša Romčević kao autor teksta, i Branka Đurića Đuru kao reditelja.

To je svakako ogromna pomoć i podrška Anđelki Prpić, ali ničega ne bi bilo da njena Jovanka Joka Jakovljević nije iznijansirana tanana dušica koja se teško snalazi u ovom bezkrupuloznom društvu i koja ne ume sama da pronađe rešenje koje joj se u predstavi ili u životu nameće, a to je put časti i bračna vernost ili uspon u karijeri. Nažalost, česta dilema današnjeg sveta.

„Pierrot“ Aleksandra Alijeva iz Bugarske, reditelja, pedagoga, producenta, antropologa, glumaca i pantomimičara predstavlja omaž liku Pjeroa iz Komedije del arte, inspirisan brojnim iskustvima ovog talentovanog pantomimičara. Katarinu Orlandić, kao Fridu Kalo, demoni smrti, demoni ljubomore i straha, demoni umetnosti ne ostavljaju na miru, oni su ti koji upravljaju njenim životom, oni joj pokreću ruke, noge, telo, glavu, oni kontrolišu njene osećaje, njenu radost, tugu, sreću, njen celokupni život.

U jednom trenutku pomišljamo da će se Frida otrgnuti iz čeljusti demona nudeći im svoju ljubav, ali Fridini demoni slikaju svoju sliku, govore svoju priču. Podsetnik na činjenicu da svako od nas živi sa svojim demonima, od kojih neke kontrolišemo, a neki kontrolišu nas. Pažljivo birajmo i pažljivo se borimo. Sam naslov monodrame Katarine Orlandić „Ja sam ptica, ja sam sve!“ govori sam za sebe.

„Gruzijske pantomimske novele!“ reditelja, scenografa, kostimografa i kompozitora Amirana Šalikašvilija obrađuje temu novele „Vinograd“, gde se uz gruzijsku narodnu muziku prezentuje tema rođenja deteta, novih generacija, a sve kroz opsežan simbolizam i poetiku. Veliki broj ljudi harzarderski rešava neke svoje životne probleme.

Popriličan broj ljudi pokušava da svoju finansijsku nemoć reši igrajući loto, igre na sreću, a samo kao što znamo,mali broj u tome uspeva.Monika Romić nije uspela u predstavi Život je Loto,ali je zato uspela da u svojim bravurama u stilu komedije del arte pokaže kako se vlada scenom. U predstavi „Not the right leg“ - Ne prava noga, ili ne desna noga sa posebnim zadovoljstvom gledamo solo performans cirkuske akrobatkinje i dramaturga Danke Sekulović.

Pantomimske predstave predstavljaju i dalje dramski sektor u samom začetku, pa kako i dalje nemamo ni školu pantomime, a kamo li samostalno pantomimsko pozorište, sa posebnom pažnjom pratimo pojavu Cirkusfera i Danke Sekulović sa kompletnim timom. Ovo je predstava koja vraća nadu u život naših samostalnih pantomimičara, i otvara vrata ka drugačijoj viziji pantomimske umetnosti.

Stojan Matavulj je tek po stupanju u bračnu zajednicu počeo da razmišnja o svom životu, bezbrižno mladalačko doba on ne spominje i sa stupanjem u brak počinje takozvano „Komušanje mozga“. Razmišljanje o nastanku svemira, o Adamu i Evi, o tašti, tastu, ženi, toalet dasci, nedostatku kulturnog obrazovanja, pa sve do raspada Evropske unije, i dalje i duže. Šta sve jedan brak učini od čoveka!

Ivana Perkovića naša publika već zna sa 41. festivala preko predstave „Pesnik za Pesnike“.U predstavi „Svetozar Treći“, Svetozara sve vreme muči nekrofilična dilema koliko će i kome nedostajati kada njega ne bude bilo. Ljudi su skloni da sve što im se dešava pretvore u cirkus, a svetozar je taj koji će sve to da osudi i ismeje. Nije normalno da ljudi žive sami. Iz samoće proizlaze raznorazna razmišljanja, koja mogu biti i destruktivna i poražavajuća.

U samoći ljudi počinju da pričaju sami sa sobom, počinju da im se priviđaju stvari, da im se priviđaju ljudi, počinju da pričaju sa njima, da se svađaju, zameraju jedni drigima i ulaze u otvoreni sukob. Ivona Momirović u monodrami „Gosti“ priča o jednoj usamljenoj ženi i njenom paranoičnom strahu od samoće putem depresije, najpoznatije bolesti srećnih i spokojnih.

„Dar umetnosti pantomime“ čuvenog nemačkog pantomimičara, autora, reditelja i glumca Volfganga Nojhauzena, zvanog "Nemo" prezentuje manje i više poznate elemente pantomimske umetnosti, koji su objedinjeni pod višeznačnim nazivom dar umetnosti.

Malo se zna o srpskoj kraljici Nataliji Obrenović koja je, iako popularna kod srpskog naroda, tokom celog svog života trpela poniženja i prevare, razočarenja i izdaje, sve do progonstva. Jelica Brestovac u monodrami Isidore Bjelice, „Šta ostaje posle zanosa“, priču vezuje za sve prevarene žene, njihovu patnju i nemoć da išta promene.

Na kraju, rezimirati tematski ovogodišnju selekciju, jasno se uočava objedinjujući faktor, koji navodi na to da su teme unutrašnje sumnje, smrti, okrutnog društva i dubokih razočarenja zajednička potka koja nas sve budi i uznemirava, i koja glasno govori da je aktuelnost i savremenost ovogodišnjeg Festivala monodrame i pantomime upravo u tome da i dalje, kroz borbu i strah, nastavi da nas drži budnim i spremnim kroz zajedničke teme koje nas sve obuhvataju.

Predrag Miletić

Selektor